Izgovori ti česti neprijatelji napretka postaju potpuno nemoćni i nevažni pred odlukom da izaberete rad i disciplinu – i to potvrđuje budući inženjer mašinstva Luka Zoričić iz Zagreba, sa kojim pišemo ovu priču u pogonu.
Činjenica da mladić iz Zagreba, sa otvorenim evropskim tržištem pred sobom i razvijenom tehnologijom, želi da inženjersko iskustvo stiče baš kod nas otvara pitanje – šta je to što ga je dovelo u Crnu Goru? Odgovore će nam dati upravo Luka, čiji primjer dokazuju da istinska želja za znanjem uvijek pronalazi svoj put.
Dok mnogi grčevito čuvaju zonu komfora ili čekaju da im se prilike ponude na tacni, Luki takav način razmišljanja nije blizak. On je izabrao nešto mnogo vrednije – put posvećenosti, stvaralaštva i pravog majstorstva. Za njega „prljave ruke“ nijesu znak teškog rada, već simbol stvaralačke snage koja pokreće i čuva društvo.
Iako mlad, dobro zna da se inženjersko znanje ne stiče samo teorijom, već u samom srcu pogona. Jasna mu je, priča nam, i još jedna činjenica – da uprkos želji, do kvalitetnog praktičnog znanja ne može doći u svojoj zemlji. Ali, to, kaže, nije razlog da odustane.
Njegova energija i želja za napredovanjem iznova nas podsjećaju koliko je važno prenositi znanje na mlađe generacije. To uviđa i sam Luka, koji ističe: „Mašinski centar Remid Vis jedan je od rijetkih u regionu koji je ponosno preuzeo generacijski teret obrazovanja mladih u Crnoj Gori.”
Upravo nam ovakve poruke potvrđuju da naše stvaralaštvo ima smisla i da mladima moramo pružiti šansu, ili im bar olakšati da sami stvaraju svoju kartu za prosperitetnu budućnost.
I sve dok je tako, vrata našeg pogona ostaju otvorena za sve koji svoj put krče sopstvenim rukama i znanjem, bez prečica.
***
Iako te studentska razmjena i praksa u Mašinskom centru “Remid Vis” tek čekaju, imao si priliku da već osjetiš atmosferu pogona. Kakav je utisak iz pogona: da li si vidio pojedince koji čuvaju znanje samo za sebe ili tim koji je spreman da uči i podstakne mlađe?
Zoričić: Vidio sam tim sačinjen od vrlo stručnih mladih i starijih majstora koji su sposobni da samostalno funkcionišu pri radu, ali ih to nimalo ne sprečava da kada je potrebno sarađuju jedni sa drugima, i što je najvažnije, od sveg srca prenose znanje mlađima.
Smatram da su jedni od rijetkih koji uz svoj posao preuzimaju, ne bježe od generacijskog tereta obrazovanja mladih u Crnoj Gori, ali i šire, što potvrđuje i moja praksa. Njihova struka je njihov život i oni je ponosno predstavljaju i prenose kako bi i dalje živjela kroz buduće generacije.
Dok u Crnoj Gori možemo čuti kako majstori nemaju kome da prenesu znanje jer mlade radionica ne zanima, u Hrvatskoj je, kažeš, situacija drugačija. Sa kakvim se tačno preprekama susreće budući inženjer?
Zoričić: U Hrvatskoj je interes za zanatima iz godine u godinu sve manji, sve više mladih bira da se okuša u drugim oblastima. Pri tom, starijih majstora je sve manje, a njihovo interesovanje i fizička sposobnost da preuzmu ulogu učitelja koji će prenositi znanje na iduće generacije postaju sve manji.
Bez obzira na gotovo beskrajan izvor informacija koji današnji inženjeri imaju pri ruci, kao i različitih tehnologija bez kojih su se starije generacije inženjera morale snaći, moja generacija moraće da se izbori i potrudi još više da bi se usavršila i izborila za posao na modernom tržištu rada koje je prepuno konkurenata i novih izazova sa kojima se starije generacije nijesu susrele.
Kada tvoji vršnjaci u Hrvatskoj čuju da ideš na praksu u Crnu Goru vjerovatno će pitati: “Šta ćeš tamo?” Šta će biti odgovor?
Zoričić: Idem da zgrabim priliku u Crnoj Gori do koje u Hrvatskoj nijesam uspio doći. Većina firmi u Hrvatskoj nudi “praksu” koja je zapravo više nalik neplaćenom radu na poziciji koja nekoj firmi trenutno najviše odgovara zbog manjka radne snage, nego onome što samo ime sugeriše.
Posmatrajući širu sliku u regionu, mašinstvo i proizvodnja se i dalje često suočavaju sa predrasudama – rad u radionici mnogi doživljavaju kao manje vrijedan, te da ‘prljave ruke’ nijesu simbol uspjeha. Kojim onda argumentima objašnjavaš sebi, a i drugima da si svojim izborom “kupio” prosperitetnu kartu za budućnost?
Zoričić: Vjerujem da sam sebi osigurao prosperitetnu kartu za budućnost iz istog razloga iz kojeg mnogi smatraju da je mašinstvo težak i prljav posao. Rijetko ko se danas upušta u takvu vrstu posla uprkos činjenici da mašinstvo pokreće savremeni svijet u pozadini. Samim tim ono dobija na cijeni i otvara mnoge prilike za one koji biraju da idu tim putem.
Budući da si dva mjeseca proveo i na praksi u Japanu – svjetskom simbolu industrijske preciznosti i discipline – koja si ključna tehnološka ili organizaciona rješenja primijetio ovdje u Remid Vis-u koja nose taj isti ili sličan duh, a koja su te, možda, iznenadila s obzirom na to da dolaze iz Crne Gore?
Zoričić: Visok nivo sposobnosti radnika da rade jednako dobro samostalno kao i u timu, potom tehnološki pristup svakodnevnim problemima koji se pojavljuju tokom rada, iz kojeg se primjećuje veliko iskustvo i svojevrsna “mašinska svestranost” radnika.
Današnje doba opsjednuto je brzinom, instant rješenjima i uspjehom preko noći, dok mašinstvo i teška industrija vaspitavaju čovjeka kroz kategoriju dugog trajanja (gdje mašine traju decenijama, a znanje se gradi godinama). Kako kao mlad čovjek doživljavaš taj sudar brzog svijeta u kom živimo i ritma u pogonu koji zahtijeva vrijeme, fokus i posvećenost?
Zoričić: Smatram da su očekivanja od posla nametnuta standardima današnjeg vremena vrlo nerealna i povodljiva. Mladi bez iskustva lako nasijedaju na pogrešnu sliku o poslu koja im se predstavlja, i kada uglavnom na teži način shvate realno stanje razočaraju se i nerijetko odustaju od mašinstva kao struke u cjelosti, u zamjenu za lakšu, “bržu” struku.
Kao neko ko aktivno traži prilike za učenje, koliko uopšte danas postoji edukativnih mašinskih centara poput Remid Visa koji su spremni da otvore vrata mladom čovjeku i ponude mu praktičnu obuku?
Zoričić: Prema mojim saznanjima, postoji vrlo mali broj takvih centara – Remid Vis je definitivno izuzetak u tom smislu. Postoje pogoni i firme koje bi mogle ponuditi znanje na sličnom ili jednakom nivou kao Remid Vis, ali u nekoj drugoj grani mašinstva, međutim, rijetke firme biraju da učine tako nešto.
Privlači li te više izazov da svojim znanjem i rukama gradiš budućnost kod kuće, u sopstvenoj zemlji, i šta je presudno da pretegne tas na vagi: ostanak ili odlazak?
Zoričić: Privlači me takav izazov, ali pod određenim okolnostima. Ako je situacija takva da za iz različitih ekonomskih ili političkih okolnosti za mene nema uslova za dalji razvoj i rad u struci, radije biram odlazak.
Metal se bori protiv alata, ali pod pravim pritiskom i znanjem popušta i dobija nov oblik. Da li u tome vidiš univerzalnu sliku ljudske egzistencije – da čovjek raste i oblikuje se najbolje kroz otpor, prepreke, poteškoće na koje nailazi?
Zoričić: Svako živo biće izgrađuje se i napreduje upravo kroz prepreke koje ga tjeraju na promjenu i prilagođavanje. Savladavanje tih izazova čini ključnu razliku neophodnu za napredak – koliko god to nekada bilo teško.
