Priča o crnogorskoj industriji ne bi trebalo da bude – kao što to, nažalost, često biva – samo priča o uvozu, izvozu, ugašenim fabrikama, zemlji „vječitog potencijala” i suvoparnoj, a zaglušujućoj statistici. To je, iznad svega, priča o ljudima – o uzvišenosti ruku koje su čitav radni vijek posvetile stvaranju.
Između sjećanja na nekadašnje zajedništvo i hladnoće današnje otuđenosti, ostaje jedno porazno pitanje: jesmo li u Crnoj Gori zaboravili kako se stvara?
Sa više od pola vijeka radnog staža u rukama, Vukić Stanić ne govori samo kao osnivač i vlasnik mašinskog centra „Remid Vis”- prve kompanije iz sektora tehničkih usluga koja je nosilac žiga „Dobro iz Crne Gore” – već kao ponosni svjedok vremena u kom je data riječ imala težinu, radnik dostojanstvo, a zajedništvo snagu.
I još važnije, ovo je priča o najvažnijem međašu čovjekovog trajanja – čestitosti, vrijednosti koja ne rđa.
ANATOMIJA PROPASTI JEDNE INDUSTRIJSKE SVIJESTI
„Koliko daš, toliko dobiješ” zvuči kao jednostavna životna računica primjenjiva u svakoj sferi – ličnoj, poslovnoj, društvenoj. No, svako od nas, čini se, bio je u prilici da se zamisli nad tim proračunom i zapetlja u jednačini sa više nepoznatih: šta je prava mjera, koliko dodati, a koliko oduzeti da bismo na kraju dobili pravi rezultat. Kada tu računicu primijenimo na odnos Crne Gore prema sopstvenoj proizvodnoj industriji, do kakve kalkulacije dolazimo danas?
Stanić: Odgovor je gorak: kalkulacija je nula, a rezultat poražavajući.
Kada je riječ o doprinosu Crne Gore sopstvenoj proizvodnji, od Antibirokratske revolucije naovamo, država nije dala gotovo ništa, a uništeno je sve. Nekadašnji gigant „Radoje Dakić” mogao je i danas da radi – možda ne sa 4.500 zaposlenih, ali sa 500 ili 600 radnika sasvim izvjesno. Mogao je ostati ono što je i bio: vodeća firma u proizvodnji građevinskih mašina, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i šire. Podsjetiću da smo u svoje vrijeme licencu za naš proizvod prodali Indijcima.
Danas „Dakića” nema. Nema ni Željezare, ni bjelopoljskog „Imaka”, ni Duvanskog kombinata, ni „Marka Radovića”, „Titeksa”, barske „Primorke”… Ugašeni su „Gornji Ibar” u Rožajama, „Šik Lim”, „Bor” u Plavu, „Vukman Kruščić”, „Velimir Jakić”. A Kombinat aluminijuma – imamo li ga uopšte danas? Isto kao da ga nemamo.
Bazična industrijska svijest – kakva je nekada „disala” u „Radoju Dakiću”, gdje se znalo da od jednog precizno urađenog šrafa zavisi čitav sistem – bila je temelj cijele privrede. Kako smo došli do toga da se ona danas posmatra kao statistička greška ili goli entuzijazam pojedinaca, i može li se razviti u društvu usitnjenom na male, pojedinačne biznise, bez postojanja industrijskih divova?
Stanić: Šanse da razvijemo industrijsku svijest izuzetno su velike, ako država sistemski odluči da promijeni sadašnje stanje.
Prvi korak mora biti stvaranje kadra, a mi danas nemamo ni to osnovno – nemamo ljude. Kadar koji izlazi sa fakulteta nema gdje u praksi da vidi kako se zapravo radi. Sve teorijsko znanje je uzaludno bez praktičnog.
Decenijama niko nije ulagao u školstvo i razvoj zanatskih djelatnosti. Zato danas gotovo da nemamo metalostrugara, brusača, ozubljivača ili glodača. Zavarivača još poneki ima, ali ostalih profila praktično nema. Stari majstori su pri kraju svog radnog vijeka, a kada ta nekolicina ode u penziju, postavlja se veliko pitanje: šta dalje?
Jedina realna opcija ostaje uvoz radne snage. Ali, tu nastaje novi problem – niko sa strane neće doći da radi za skromnu početnu platu i da kroz rad dokazuje koliko vrijedi. Umjesto toga, odmah na početku traže idealne uslove, bez obzira na to da li iza sebe imaju znanje i iskustvo ili tek treba da nauče posao.
Sa padom proizvodnih investicija na istorijski minimum i poraznom pokrivenošću uvoza izvozom od svega 12%, dijagnoza je jasna – postali smo društvo koje gotovo ništa ne stvara samo. Rizikuje li Crna Gora da ostane bez stvaralaca – inženjerske i zanatske supstance, i kako se uopšte sa nivoa realnog sektora, sa „prve linije fronta”, „lomi” taj porazni postotak?
Stanić: Rizik je ogroman. Kako bih slikovito dočarao u kojoj mjeri, poslužiću se primjerom: kada danas, hipotetički ne bi postojao „Remid Vis”, u Crnoj Gori ne bi postojala nijedna firma koja bi mogla da napravi zupčasti element. Za najobičniji zupčanik ili rezervni dio moralo bi se otići van Crne Gore ili tražiti dio direktno od inostranog proizvođača mašine.
I ne radi se samo o zupčanicima – isto važi i za izradu ostalih rezervnih djelova, kao i servis razne opreme. U Crnoj Gori postoje firme koje imaju po jedan ili dva struga, ali je broj onih koje imaju kapacitet da obrade složenije elemente ili servise zanemarivo mali.
KULTURA „LAKE ZARADE” I „VJEČITI POTENCIJAL”
Decenijama živimo u statusu „zemlje velikih potencijala”. Šta je ključni okidač koji jedno društvo pokreće iz pasivnog maštanja u fazu stvarne, operativne volje koja iza sebe ostavlja opipljive rezultate i infrastrukturu?
Stanić: Da bismo stvorili opipljive rezultate, država na čelo razvoja mora postaviti stručne ljude – i to važi za bilo koju privrednu granu. Potrebni su nam ljudi koji proizvodnju poznaju u dušu i koji imaju jasnu viziju kako se dolazi do napretka.
Neophodni su nam, prije svega, vizionari, ali i stručnjaci koji će, shodno potrebama održivog razvoja privrede, davati inpute Ministarstvu prosvjete kakav nam kadar nedostaje i šta školovati za budućnost naše privrede. To je uslov da bismo uopšte krenuli naprijed.
Izgubićemo nekoliko godina u tom procesu prilagođavanja, ali ćemo poslije toga konačno imati stvoren i obučen kadar. Samo na primjeru Podgorice: u našem pogonu imamo oko 100 komada opreme na kojima proizvodimo. Za sva zanimanja iz mašinske proizvodnje kod nas se može organizovati praktična obuka. Prava bi bila šteta ne iskoristiti potencijal našeg pogona za organizovanje centra za obuku. Mislim da niko ne bi imao bilo šta protiv da našu djecu obučimo za kvalitetan i dostojanstven rad.
„Uči da ne bi radio!” – ta rečenica, koja se kod nas prenosila s koljena na koljeno, napravila je istorijsku diverziju na crnogorsku radnu etiku. Tako smo, svjesno ili ne, proizvodni rad (zanate) proglasili za svojevrsnu kaznu, a kancelariju za nagradu. Kako pobijediti tu pogubnu misao i naučiti djecu novom kodu: „Uči da bi znao da stvaraš!”?
Stanić: Zahtjevno je poraziti tu predrasudu, ali je, svakako, moguće. Mi smo dostojanstven narod i nikada nijesmo željeli da živimo od mrvica – to nam je i šansa.
Današnji roditelji daju djeci sve, i to prečesto i preko sopstvenih mogućnosti. Zaduže se samo da dijete živi „lijepo”, pa djeca ni ne osjete potrebu za radom.
Istina je sasvim drugačija: ne postoji taj društveni sistem u kojem je dobar zanatlija propao. Od feudalizma do dan-danas, sve dobre zanatlije su živjele dobro od svog rada. Baš takve primjere moramo prenositi djeci, a ne plasirati im pogubne parole poput: „Uči, inače ti ne gine lopata!”
A kako se nekada gradila ta ljubav prema radu, najbolje govori i ovaj primjer: kada sam 1969. godine došao u „Radoje Dakić”, postojala je večernja škola. Oko 60 do 70 odsto zaposlenih dolazilo je sa sela, radili su na mašinama i imali ogromnu volju – želju za stvaranjem. Kroz tu večernju školu i rad uz mašinu izrasli su u vrhunske majstore, „samo” zato što su voljeli svoj posao. Tek godinama kasnije razvila se prava industrijska škola.
Takav model obrazovanja – uz direktan praktičan rad, trebalo bi primijeniti i danas. Važno je napomenuti: ekonomska logika razvijenih zemalja nalaže da nije pametno stvarati radnu snagu isključivo za uslužne djelatnosti. Niko ne spori da su uslužne djelatnosti bitne, ali ipak – proizvodnja je temelj svega.
FAZA INDUSTRIJSKE RENESANSE
Čak i da država sjutra obezbijedi milionske pogone i najmoderniju opremu, ko bi ušao u te hale? I, koliko je izvodljivo “preskočiti” cijelu jednu tehnološku generaciju i implementirati najsavremenije digitalne alate u sredini koja tek pokušava da obnovi bazičnu industrijsku svijest?
Stanić: Upravo to „preskakanje” nam je i jedini spas, jer ako bismo se držali klasičnih metoda, ne bi imao ko da uđe u te hale.
Navešću primjer iz našeg pogona: posjedujemo najmoderniju CNC mašinu za mašinsku obradu. Da bi ona uopšte mogla da radi, u startu smo morali da uposlimo mladog stručnjaka iz Bosne koji zna da radi na takvoj vrsti opreme, jer takvog kadra u čitavoj Crnoj Gori nema. Angažovali smo ga dvije godine prije nego što je mašina uopšte stigla.
Zar ne bi bilo prirodnije da odškolujemo sopstveni kadar, da djeca ostaju u svojoj zemlji, umjesto što smo u startu osuđeni na uvoz radnika?
Kakav profil inženjera i majstora će tražiti proizvodnja sjutrašnjice i kako u Vašoj viziji izgleda moderni pogon u Crnoj Gori za dvije decenije? Koje su to ljudske osobine koje nijedna mašina nikada neće moći da zamijeni?
Stanić: Potreba za univerzalnim mašinama: strugovima i glodalicama – nikada neće nestati, jer se od toga počinje i u tehničkim školama. Pravi razvojni potencijal, međutim, ostvaruje se upotrebom savremenih numeričkih CNC mašina… Tu leži stvarni napredak, ali da bismo do njega došli, neophodna je sinergija privrednih kapaciteta i države kao strateškog partnera.
Ipak, ključ te sinergije i dalje je u rukama čovjeka – jer bez ljudskog resursa jednostavno se ne može. Iza svake vrhunske mašine mora stajati dobro obučen programer, regler i majstor koji osjeća i materijal i mašinu pod prstima. Ljudski um, oko i osjećaj su nezamjenjivi. Koliko god mašina bila savršena, brza i progresivna, bez čovjeka – to je samo obično željezo.
ZANATSKA ODGOVORNOST VS. TRŽIŠNI PRITISAK
Proizvodnja ne trpi improvizaciju — najmanja odstupanja čine mašinski dio potpuno neupotrebljivim. Koliko je teško ostati imun na pritiske tržišta u okruženju gdje se površnost i instant rješenja lakše prodaju?
Stanić: U mašinstvu nema odokativne metode – ovdje se tolerancije ne mjere u milimetrima, već u stotim i hiljaditim dijelovima milimetra. To je prava hirurgija na metalu. Da bi neki element funkcionisao u sklopu, preciznost je apsolutni imperativ.
Pritisci tržišta i želja za brzim novcem mogu biti kakvi god hoćete, ali u proizvodnji vlada samo jedan beskompromisan zakon: kvalitet obrade, kvalitet materijala i bezuslovna tačnost. Za improvizaciju i površnost tu jednostavno nema mjesta.
Kada bi danas pred Vas stao mladi čovjek koji želi da investira u svoj prvi proizvodni pogon, dok svi oko njega biraju nekretnine i trgovinu – šta biste mu rekli, zašto je budućnost, ipak na njegovoj strani?
Stanić: Znam da bih morao uložiti svu snagu argumenata, ali bih prema njemu bio iskren do kraja. Rekao bih mu: “Vrijeme koje dolazi promijeniće i proizvodnu klimu u Crnoj Gori. Pogledaj susjedne države i njihove primjere.
Put na koji krećeš je zahtjevan i pun odricanja, ali ti nudi najslađe plodove: samostalnost, dostojanstvo i ispunjenost stvaranjem. Ako kojim slučajem u pogon ulaziš sa kalkulatorom o brzoj zaradi, bolje nemoj ni počinjati. Proizvodnja traži tvoju istinsku želju i strpljenje.”
Sve ovo mogu potkrijepiti ličnim primjerom: 1999. krenuo sam praktično od nule, sa samo jednim jedinim strugom kupljenim za tadašnjih 15.000 maraka, od čega sam 6.000 morao da pozajmim. Kao i mnoge stvaralačke priče, i ova je krenula iz kućne garaže. Poslije godinu stigla je druga mašina, pa treća… Danas se naš pogon prostire na 1.500 kvadratnih metara prostora. Bilo je tu još zaduživanja kod banaka, bilo je neizvjesnosti, pa i rizika, ali su pošten rad i stvarna želja dali željene rezultate.
MIKROKOSMOS POGONA
Kako se osjećaj zajedništva i pripadnosti, gdje svi funkcionišu kao jedno, uopšte presađuje u današnje timove u vremenu naglašenog individualizma?
Stanić: Duh vremena je potpuno izobličio osnovne vrijednosti. Nekadašnji giganti, poput „Radoja Dakića”, “disali” su kao jedan organizam – postojalo je to nepisano pravilo solidarnosti. Danas vlada surovi individualizam i otuđenost, ali vjerujem da mentalitet i herojstvo ovog naroda zaslužuju drugu šansu.
U vremenima solidarnosti, kada su širina i saradnja postojale na svakom koraku, otišao sam, kada se ukazala potreba, do Tuzle, u Tvornicu transportnih uređaja, samo da pozajmim specijalnu glavu za spiralno ozubljenje na „Klingelnberg” mašini. Mi smo znali da čuvamo jedni druge, jer smo bili svjesni da napredak pojedinca znači napredak čitave industrije.
Danas je ta plemenitost sklonjena u prikrajak, ali mislim da je pravi trenutak da je ponovo postavimo u sam centar naših vrijednosti.
Pogonska atmosfera je specifična. Kako unutar tog mikrokosmosa prepoznati neizgovoreni problem radnika, i na koji način gradite autoritet koji radnici sami biraju da poštuju?
Stanić: Da bi dobio poštovanje, moraš ga prvo dati. Svakog zaposlenog posmatram kao sebi ravnog. Za 55 godina radnog staža nikada nikome nijesam pristupio naredbodavno.
Nikada ne kažem: „Drži, uradi to!”, nego: „Trebalo bi uraditi to i to.” Odnos između radnika i poslodavca, prije svega, mora biti zasnovan na uzajamnom poštovanju.
KORIJEN VRIJEDNOSTI KOJE TRAJU
Kada podvučete crtu ispod svih godina rada, odricanja i priznanja – šta o ljudima i radu znate danas, a šta je Vukiću Staniću tog 15. aprila 1969, kada ste ušli na kapiju „Radoja Dakića”, bilo potpuno nepoznato?
Stanić: Znate kako kažu: “sve teče, sve se mijenja”, pa tako i odnos čovjeka prema radu, životu i stvaralaštvu ima svoje oscilacije.
Tog 15. aprila 1969. u „Radoje Dakić” ušao sam sa neopisivim žarom u grudima, sa željom da učim, da stvaram i da dam doprinos i sebi i društvu. I nijesam bio takav samo ja. U „Dakiću” je čak 95 odsto zaposlenih svojim radom, znanjem i znojem stvaralo i živjelo taj život.
Današnje generacije su, nažalost, malo udaljene od tog puta. U mladog čovjeka danas treba uložiti dosta znanja i vještine kako biste ga usmjerili da se, kada zakorači u pogon, zaista zainteresuje za rad – a ne da stotinu puta u smjeni pogleda u telefon i na sat, brojeći sekunde do kraja radnog vremena koje je praktično presjedio.
I naravno, i ljudi i vrline su se značajno promijenili – jer da nijesu, ne bismo danas ni razgovarali o promjenama koje nikome nijesu na ponos.
Izvan finansijskih bilansa i formalnih priznanja – šta je za Vas nesporan dokaz da je iza svega ostala trajna vrijednost?
Stanić: Čestitost.
Intervju pripremila: Jelena Ćetković
